ADM

elementi.hr: “Čarolija mirisa”

Aromaterapija je jedno od najpopularnijih područja nekonvencionalne medicine. U državama zapadne Europe, SAD-u, Kanadi, Australiji i Japanu radi na tisuće kabineta za aromaterapiju, objavljeno je mnoštvo knjiga o njoj, rade znanstveni instituti i izdaju se časopisi koji se bave isključivo tim područjem.

Utjecaj mirisa na čovjekovo psihičko i fizičko stanje, koji je odavno poznat u psihologiji i fiziologiji, u aromaterapiji se povezuje s ljekovitim svojstvima eteričnih ulja.

Tvorac je naziva aromaterapija francuski kemičar Gattefosse koji se bavio ispitivanjem eteričnih ulja kao potencijalnih sastojaka kozmetičkih preparata. Prilikom eksplozije u laboratoriju zadobio je opekline po rukama i, kako bi ublažio bol, uronio je ruke u obližnju posudu s lavandinim uljem. Tako je otkrio da to ulje ne djeluje samo antiseptično, nego i znatno ubrzava zarastanje rana i liječenje opeklina. Svoja daljnja ispitivanja terapeutskih svojstava eteričnih ulja opisao je Gattefosse u knjizi Aromaterapija, izdanoj 1937. godine.

Njegovi su eksperimenti dokazali da su eterična ulja, a naročito lavandino ulje, djelotvornija od kemijskih antiseptika, a pomažu i u otklanjanju odumrloga tkiva.

Današnja ispitivanja u svijetu sve češće potvrđuju djelotvornost eteričnih ulja. Ova su ulja u stanovitu stupnju baktericidna, a neka su u stanju pomoći i kod liječenja virusnih infekcija otpornih na metode službene medicine. Mnoga eterična ulja stimuliraju obnovu i rast zdravih stanica te reguliraju i vraćaju organizmu fizičku i psihičku ravnotežu. Eterična ulja također ublažuju stres i potpomažu oslabjeli krvotok. Ta svojstva, uz sposobnost poticanja regeneracije organizma, čine opravdanima tvrdnje da ulja mogu podizati organizmu otpornost. Blagotvorni utjecaj koji eterična ulja mogu imati na stanje duha proširuje njihovu ljekovitu primjenu.

Sva eterična ulja do stanovite mjere mogu vratiti poljuljanu emocionalnu ravnotežu, a pojedina su poznata po svojim stimulirajućim, osvježavajućim, opuštajućim svojstvima, pa čak i po sposobnosti dovođenja u euforično stanje. Mogu također oživjeti umornu psihu i osvježiti pamćenje.

Aromaterapija je blisko srodna naročito onim područjima nekonvencionalne medicine u kojima su osnovni oblici djelovanja masaža, liječenje dodirom, akupresura i bioenergoterapija. Eterična ulja potpomažu djelovanje tih metoda obogaćujući fizičko, bioenergoterapeutsko djelovanje čovjeka prirodnim svojstvima bilja. Aromaterapija je idealno čista, potpuno prirodna metoda ublažavanja ili otklanjanja različitih tegoba. Svi se zahvati temelje na uvođenju visokokvalitetnih, čistih biljnih eteričnih ulja u ljudski organizam, bez sudjelovanja kemijskih nositelja ili dodataka i bez primjene uređaja stranih čovjekovu tijelu.

Pomoću aromaterapeutskih metoda eterična ulja vrlo brzo prodiru u krvožilni sustav koji ljekovite čestice raznosi po cijelom organizmu. To je neizmjerno važno, jer je najvažnije svojstvo aromaterapije, i tom metodom primjenjivanih eteričnih ulja, svestranost njihova djelovanja. Kad dospiju u organizam eterična mu ulja vraćaju harmoniju, povoljno djeluju na sustave i organe s poremećenom aktivnošću i ravnotežom. Nema eteričnoga ulja koje bi djelovalo samo na jednu bolest ili na jedan tip tegoba. Svima je poznato lavandino ulje jedan je od najboljih antiseptika u aromaterapiji, ali usto ono ublažuje stanja depresije i umora, poboljšava raspoloženje, te pomaže pri glavoboljama i migrenama. Uzmimo još primjer ulja timjana koji podiže krvni tlak, ali istodobno smiruje, uspavljuje, pomaže pri kašlju i astmi.

Aromaterapija je danas prije svega profilaktična metoda, način održavanja dobre fizičke i psihičke kondicije, način ublaživanja svakodnevnih tegoba i način uljepšanja života.

POVIJEST ČAROLIJE MIRISA
Brojne priče, one od najudaljenije povijesti do renesanse, od Biblije do najlascivnijih orijentalnih pripovijesti, spominju intrigantne miomirise napitaka i pomada. Od najstarijih se zapisa može slijediti kako je čovjek koristio prirodna sredstva za liječenje, opuštanje, stimulaciju ili dovođenje u stanje opijenosti.

Sami počeci aromaterapije gube se u izmaglicama davnih vremena kad su drevni iscjelitelji prakticirali svoja umijeća prirodne medicine. Puno kasnije brojni papirusi i reljefi po egipatskim hramovima svjedoče o tome da su Egipćani rabili aromatične esencije proizvedene iz sirovina koje su karavanama i brodovima dopremane s raznih strana svijeta: cedrovina iz Libanona, ruže iz Sirije, mira, tamjan i cimet iz Babilona, Etiopije i Somalije, pa čak i iz Indije, Perzije i Kine. Otud su Egipćani, osim sirovina, preuzeli i mnoge spoznaje. Tvorci su prvih receptura bili svećenici koji su, pjevajući svete pjesme, smišljali formule dok su učenici miješali sastojke.

Egipćani su veliku pažnju poklanjali zdravlju i higijeni i dobro su poznavali djelovanje aromatičnih tvari na tijelo i psihu. Papirusi spominju da su svećenici eteričnim uljima liječili depresiju i bolesti živaca. Mnogi su preparati uporabljivani ne samo zbog svojih mirisa, nego i zbog ljekovitih svojstava. Na primjer, slavni je parfem Kephi istodobno bio i antiseptik, sredstvo za umirenje i sredstvo za balzamiranje. Kad je 1922. godine otvorena Tutankamonova grobnica, u zraku je još uvijek lebdio miris eteričnih ulja.
Egipćani su bili i majstori masaže, kao i poznati stručnjaci za njegu kože. Fenički su trgovci izvozili pomade, mirisna ulja, aromatična vina u zemlje Sredozemlja i Arapskog poluotoka i tako širili slavu egipatskih majstora. Za stare je Egipćane parfem i lijek značio jedno te isto. Mirisnim su se supstancama konzervirali hranaui piće, utrljavale su se u tijelo, njima se parfimirala odjeća, kosa, uporabljivane su u javnim kupalištima te za parfimiranje kuća i javnih sastajališta. Zabilježeno je da su u vrijeme vladavine faraona Egipćanke imale stotine receptura za postizanje seksualne privlačnosti. Zanesenost mirisima rasla je sve do Kleopatrina vremena kad je, moglo bi se reći, dostigla vrhunac. Kraljica je Kleopatra neštedimice koristila mirise. Kad ju je Marko Antonije pozvao na sastanak na obale Tibra, natopila je jedra svoje barke jasminom i drugim teškim senzualnim mirisima i pozvala Marka Antonija na barku. “I vjetar je čeznuo za ljubavlju”, piše Shakespeare o Antoniju i Kleopatri, i to bi moglo biti tumačenje fatalne opčinjenosti Marka Antonija Kleopatrom.

Indijska je ayurvedska medicina najstariji kontinuirani oblik medicinske prakse. Vede, svete indijske knjige i najstarije poznate knjige uopće, spominju preko 700 raznih preparata kao što su cimet, đumbir, mira i sandal te propisuje porabu parfema i ulja u obredne i terapeutske svrhe.

U poznatom Epu o Gilgamešu boginja ljubavi govori ovako: “Budi moj ljubavnik, uđi u moj dom u miris cedrovine. Za tebe sam se uljepšala uljem i mirisom grijeha. Poput meda sam… Mirisno ulje grijeha na mojoj koži će ti poslužiti kao staza ljubavi, sklanjajući te na nježnosti za kojima žudim da bih izazvala tvoj osmijeh i sreću”.
Na drugome mjestu tog epa piše: “Mirisi dobiveni paljenjem cedrovine i mire trebaju laskati bogovima i oraspoložiti ih.”

Sumerska pločica ispisana klinastim pismom (oko 3000 g. prije Krista) opisuje načine uporabe biljnih lijekova, a spominju se, među ostalim, mirta, tamjan, pupoljci i smole.
U Babilonu su se eterična ulja dodavala građevinskim materijalima pri izgradnji hramova. Uporabljivana su ulja limuna, cedra i mire poznata po svojim antiseptičnim svojstvima i na taj se način postizala dezinfekcija prostorija hrama. S istom su namjerom u Indiji hramovi građeni od sandalovine.

U Bibliji se spominje uporaba eteričnih ulja za olakšavanje zdravstvenih tegoba i u religiozne svrhe, pa se navode i recepti za pripravljanje kandila. Spominje se i to da je Marija Magdalena trljala Isusove stope dragocjenim uljima. Kombiniranje eteričnih ulja i masaže medicinska je praksa poznata u svim starim civilizacijama.
Mirisi u obliku masti, ulja, smola i korijenja bili su simbol bogatstva i jedan od najdragocjenijih poklona koje je na primjer kraljica od Sabe poklonila Salomonu.
Hipokrat je, otac zapadne medicine, prije više od 2000 godina suzbijao epidemije kolere u Ateni paleći aromatične tvari po gradu. On i njegovi učenici rabili su npr. ružino ulje za liječenje bolesti probavnog trakta i ginekoloških bolesti. U to je vrijeme grčki liječnik Teofrast napisao studiju o eteričnim uljima i njihovu ljekovitom djelovanju. Podaci su sadržani u toj studiji temelj današnjih spoznaja o eteričnim uljima.

Svoja je znanja o prirodi Europa stoljećima crpila i iz Plinijeva djela Povijest prirode u kojem se npr. nalazi 80 recepata za medikamente pripravljene od rute, 41 od mente, 32 od ruže, 22 od ljiljana i 17 za medikamente od ljubice.

Rimljani su izuzetno cijenili ružu, ružinu vodu i ulje. Ružina je voda uporabljivana u javnim kupalištima, prskala je iz vodoskoka imperatorove palače, na banketima su posvuda bile razasute ruže. Čak je i vino bilo aromatizirano ružom, a lijek je za mamurnost bila ružina voda.

Pad je Rimskoga Carstva i dolazak kršćanstva označio početak dugoga perioda barbarstva i općega nazadovanja svih spoznaja. Do preporoda je došlo prodorom islama. Arapska je civilizacija dosegnula visok stupanj profinjenosti – cvjetale su intelektualne i kulturne djelatnosti, umjetnost također. Arapi su stoljećima usavršavali tehniku destilacije. Ta je metoda dobivanja biljnih ekstrakata i danas vrlo korisna prilikom priređivanja mirisa i ljekovitih receptura. Pronalazak se te metode pripisuje Perzijancima, tj. filozofu, liječniku i kemičaru Ibn Seni, na Zapadu poznatu pod imenom Avicena. Perzijski su kemičari destilirali egzotične esencije, među ostalima i poznato ružino ulje koje su izvozili u Kinu, Indiju i Europu.
U Europi su u to vrijeme znanje o ekstraktima koji imaju ljekovitu snagu imali prije svega svećenice i svećenici. U srednjem je vijeku najbolja sljedbenica starih načina liječenja biljem bila

Hildegard von Bingen – njezini su medicinski zaključci i danas aktualni jer je smatrala da ljekovite biljke ne utječu samo na tijelo, nego i na duhovnu sferu. Priorica je u svojim djelima predstavila vrijednu zbirku biljnih recepata, a opisala je i snagu djelovanja raznih mirisnih tvari. Posebnu je pozornost posvetila lavandi.

Za vrijeme progona vještica u Europi je uništen znatan dio tog neprocjenjiva znanja, a većina se receptura nije zadržala u pisanom obliku, nego u usmenoj predaji. Tako su mirisne tvari izišle iz mode i vratile se na scenu tek kad su se sudionici Križarskih ratova počeli vraćati sa svojih pohoda donoseći sa sobom mirise i sjećanja na vrele arapske noći. Tada je u Europu donesena vještina proizvodnje eteričnih ulja. Srednjovjekovna Europa inspirirala se arapskim farmaceutskim recepturama i ta je znanost učena u Orenadi, Salernu, Montpellieru i Parizu. U renesansi je umijeće proizvodnje mirisa snažno oživjelo. Uporaba je eteričnih ulja prerasla u parfumeriju i kozmetiku.

S napretkom kemije i destilacijskoga umijeća razvijala se i proizvodnja eliksira, balzama, mirisnih voda i ulja, te melema za potrebe medicine i za njegu kože. Nicolas Lemery, osobni liječnik Luja XIV, u svojoj knjizi opisuje mnoge takve preparate. Neki od njih su u uporabi do danas. Čuvena je kolonjska voda samo jedan od njih.
Neka su ulja i preparati koji se na njima temelje smatrana lijekom za gotovo sve boljke. Najbolji je primjer opis svojstava tzv. vodice mađarske kraljice čija je autorica i propagatorica bila kraljica Elizabeta, podrijetlom iz poljske kraljevske loze Pjasta.

Tu aromatičnu kompoziciju prati slava snažna podmlađujućega sredstva, sredstva koje je navodno vratilo mladost vremešnoj kraljici. Lijek se temeljio na ulju ružmarina. U londonskoj farmakopeji iz 1683. g. čitamo: “Divljenja je vrijedno djelovanje te vodice protiv svih prehlada i bolova glave izazvanih vlagom, protiv apopleksije, epilepsije, vrtoglavica, letargije, paralize, bolesti živaca, reumatizma, povreda, grčeva, konvulzija, gubitka pamćenja, otupjelosti, pospanosti, gluhoće, šumova u ušima, smetnji vida, koagulacije krvi, bolova glave izazvanih flegmom i hirovima. Pomaže kod zubobolje, bolova i slabosti želuca, upala plućne maramice, gubitka apetita i loše probave, opstrukcije jetre, slezene, crijeva i maternice. Prima i konzervira prirodnu toplinu, obnavlja sposobnosti i funkcije tijela čak i u starosti (tako kažu), malo je lijekova koji imaju tako mnogo dobrih efekata. Uzimati u vinu i rakiji, mazati njom sljepoočice, udisati.” Teško je danas zamisliti suvremeni lijek koji bi imao makar i polovicu tih ljekovitih svojstava, ali ako se prouče aromaterapeutska svojstva eteričnoga ulja ružmarina, čovjek se mora zamisliti nad pronicljivošću srednjovjekovnih medicinara.

Veliki istraživači XV, stoljeća sa svojih su dalekih putovanja donosili nove biljke i arome. Ekstrakti su se stvarati iz sve više sirovina i bili su temelj mnogim lijekovima, a eterična su ulja stoljećima bila jedini lijek protiv epidemijskih bolesti. Dok su vladale epidemije, na ulicama su se gradova palile eterične tvari kako bi se raskužio zrak. Primijećeno je da su proizvođači, u to vrijeme modernih, mirišljivih rukavica rjeđe obolijevali. Svakodnevna ih je uporaba eteričnih ulja koja su gotovo sva dobri antiseptici učinila otpornima na zaraze. Kronike toga vremena bilježe da su se lopovi koji su pljačkali kuće umrlih tijekom epidemija prije svojih pljačkaških pohoda premazivali lavandinim uljem.

U nekoliko se proteklih stoljeća industrija eteričnih ulja koncentrirala u Grasseu, u južnoj Francuskoj. Poznato je da su tamošnji proizvođači ulja u srednjem vijeku rijetko podlijegali epidemijama kolere i drugih zaraznih bolesti.
Iako su pomade izvorno bile namijenjene uporabi u medicinske svrhe, u XVII. su ih stoljeću mnoge Europljanke, pripadnice gornjih društvenih slojeva, rabile isključivo kao parfeme s namjerom da bi privukle pozornost kavalira. Uporaba je aromatičnih preparata uzela toliko maha da je engleski Parlament 1770. godine bio prisiljen donijeti zakon kako bi zaštitio muškarce od namamljivanja u brak prijevarom.

U vremenu koje slijedi popularnost aromaterapije opada jer su farmaceuti počeli sintetizirati spojeve za koje se držalo da su u stanju zamijeniti prirodne. Razvoj je moderne znanosti u XIX., stoljeću značio napuštanje prakse svih oblika liječenja biljnim preparatima pa je znanje, vjekovima skupljano i prenošeno s generacije na generaciju, palo u zaborav.
Početkom ovoga stoljeća trend se razvoja kemijske proizvodnje mirisnih tvari počinje usporavati.

Nekoliko je entuzijastičnih istraživača počelo znanstvenim metodama istraživati stare, stoljećima kumulirane, a kasnije s prezirom odbačene spoznaje. Tako je obnovljeno zanimanje za prirodne proizvode i tretmane, vjerojatno i zbog toga što mnogi sintetički lijekovi imaju neželjene popratne efekte. Divljenja je vrijedno što su liječnici proteklih stoljeća samo strpljivim promatranjem bili u stanju otkriti osnovnu specifičnu snagu svakoga ulja. Današnja ispitivanja potpomognuta preciznim instrumentima i metodama ponovo otkrivaju te vrijednosti.

Povratak eteričnih ulja u liječenje potaknuo je francuski kemičar, profesor Gateffosse, tvorac naziva aromaterapija. Njegovomu intenzivnu istraživačkom radu zahvaljujemo otkrivanje aromaterapije kao procesa liječenja. Rezultati su njegovih istraživanja skupljeni u knjizi Aromaterapija probili barijere i stvorili uvjete za sve kasnije radove nastale na tom području. U knjizi među ostalim opisuje kako eterična ulja prodiru kroz kožu, dospijevaju u krv i limfu i djeluju na unutrašnje organe.

Aromaterapiju je popularizirao francuski liječnik J. Valnet izdavši 1964. g. knjigu Aromaterapija – liječenje bolesti biljnim ekstraktima. Dr. je Valnet kao vojni kirurg skupio puno vrijednih iskustava o liječenju rana i dezinfekcijskom djelovanju eteričnih ulja. R. Tisserand 1977. g. u svojoj knjizi “Umijeće aromaterapije”, ne opisuje samo svojstva eteričnih ulja, nego i mogućnosti njihova svakodnevnoga korištenja. Rastuće zanimanje za aromaterapiju posljedica je pojačanih nastojanja da se u procesima liječenja rabe prirodna sredstva koja ne izazivaju štetna popratna djelovanja, a također je i posljedica širenja znanja i svijesti o “jedinstvu tijela i duha”. Povećan broj alergija i kroničnih bolesti navodi mnoge ljude da se okrenu metodama liječenja kojima su se služili naši preci.

Iako su joj korijeni stari koliko i sama povijest, suvremena je aromaterapija još uvijek u povojima. Na sveučilištima i u bolničkim centrima u cijelome svijetu intenzivno se ispituje djelovanje eteričnih ulja. Rezultati ispitivanja produbljuju znanje o uljima i proširuju spoznaje o njihovoj neobičnoj snazi.

Iz knjige Slobodanke Poštić “Aromaterapija – čarolija eteričnih ulja”

Izvor: www.elementi.hr

0

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s