Dobivanje eteričnih ulja

Destilacija vodenom parom

Eterična ulja sadržana u žlijezdama biljke su smjese spojeva. Mnoge od njih imaju vrelište između 150 i 200°C i, da bi se odvojili od ostatka biljnog materijala koji ne hlapi, bilo bi potrebno zagrijavati biljke na toj temperaturi. To naravno ne bi bilo moguće, jer bi biljke počele oksidirati, uključujući i eterično ulje. Zbog toga su ljudi već odavno shvatili da je moguće pročistiti te spojeve na nježniji način: umjesto da se biljka destilira na tako visokim temperaturama, kroz biljnu masu se propušta vruća vodena para. Zahvaljujući velikom pritisku vodene pare, zajedno s njom destiliraju se tvari koje imaju i vrelište veće od 100°C. Relativno se mali broj spojeva može destilirati vodenom parom i oni su nabrojeni u kemiji eteričnih ulja.

Vrijedi pravilo da se uz pomoć vodene pare destiliraju tvari koje:

  • se ne otapaju u vodi,
  • imaju do 15 ili maksimalno 20 ugljikovih atoma,
  • dovoljno su stabilne da izdrže zagrijavanja na 100°C,
  • kemijski ne reagiraju s vodom.

Najstariji način destilacije izvodi se tako da se u kotao stavi biljni materijal i dva do šest puta veća količina vode koja se zagrijava do vrenja. To je vodena destilacija. Ako se biljni materijal odvoji na mrežicu i ne dolazi u dodir s vodom, tada je to vodeno-parna destilacija. Vodena para odnosi čestice esencijalnog ulja sa sobom, prolazi kroz cijev koja je hlađena vodom prilikom čega dolazi do kondenzacije vode i eteričnih ulja. Oni se zajedno skupljaju u posebnu posudu, a s obzirom da se esencijalno ulje ne otapa u vodi, slojevi se odjeljuju. Eterična ulja su uglavnom lakša od vode, pa se skupljaju na površini, a voda ispod eteričnog ulja se također skuplja i naziva se hidrolat ili cvjetna vodica.

U modernijem načinu proizvodnje, kotao gdje se stvara vodena para odjeljuje se od kotla koji sadrži biljni materijal. To je parna destilacija. Na taj način smanjuje se doticaj vode s biljnim materijalom i hidrolitičko djelovanje vode na pojedine spojeve kao što su esteri (hidrolizom se esteri razlažu na alkohol i kiselinu). Time se postiže bolja kvaliteta i stabilnost ulja. Ostatak procesa koji uključuje hlađenje i separaciju eteričnog ulja i hidrolata, identičan je u oba postupka.

Postupak destilacije nije samo običan prijenos spojeva iz biljke u eterično ulje. Tijekom tog procesa dolazi do kemijskih reakcija, od kojih su hidroliza i oksidacija dvije najčešće reakcije.

Hidrolat je vodena otopina zasićena sastavnicama eteričnog ulja. U njoj se otapaju pretežno hidrofilnije tvari, tako da hidrolat ne sadrži iste omjere sastavnica kao i eterično ulje: bit će više kiselina, nekih alkohola i aldehida, dok će biti daleko manje terpena i seskviterpena koji su vrlo hidrofobni. U procesu proizvodnje nekih eteričnih ulja koja sadrže relativno mnogo hidrofilnijih molekula (pa se lako otope u vodi), kao što je to slučaj kod ruže (Rosa sp.) i kore cimeta (Cinnamomum verum), hidrolat se vraća natrag u proces destilacije i time se zasićuje sastavnicama iz eteričnog ulja. U suprotnom, nastale bi velike količine hidrolata u kojem bi se otopio i izgubio dio dragocjenog eteričnog ulja.

Destilacija vodenom parom složen je proces koji zahtijeva puno znanja, umijeća i iskustva. Potrebno je voditi računa o:

  • kvaliteti biljnog materijala (količina, svježina, uzgoj, čistoća),
  • vrsti vode koja se koristi,
  • aparaturi (metal od kojeg su izgrađeni kotlovi, oblici posuda),
  • trajanju destilacije, tlaku vodene pare, temperature.

Zanimljivo je spomenuti da su se u davna vremena biljke destilirale upravo zato da bi se dobila mirisna cvjetna vodica (hidrolat), a eterična ulja su se bacala. Kasnije su hidrolati izgubili na važnosti u korist eteričnih ulja, a danas se ponovo cijeni njihova vrijednost.

Osim za primjenu u njezi kože, gdje hidrolati služe kao tonici i losioni ili kao “vodena faza” pri spravljanju krema, upotrebljavaju se i oralno u terapiji, u limfnoj drenaži te u kulinarstvu.

Hidrolati su prilično nestabilni i lako kvarljivi. Neki proizvođači hidrolatima dodaju alkohol etanol ili bizmutove soli kako bi stabilizirali proizvod i povećali mu trajnost. Za aromaterapijsku upotrebu u njezi kože hidrolati moraju biti čisti, bez bilo kakvih dodataka, konzervansa, pojačivača mirisa i slično. Hidrolati se moraju skladištiti i čuvati na hladnom i tamnom mjestu s poštivanjem njgovog roka trajanja.


Tiještenje

Proces tiještenja vrlo je jednostavan. U njemu se biljka ili dio biljke buši sitnim iglama ili preša da se oslobodi sadržaj iz žlijezda. Materijal se miješa s vodom, a ulje se odvaja od ostatka biljne mase metodama kao što je centrifugiranje. Taj ekstrakt, eterično ulje, u biti je nepromijenjen sadržaj žlijezde. Ovakav način dobivanja uglavnom se primjenjuje za usplođa plodova roda Citrus, kod kojih se žlijezde nalaze u usplođu ploda.

Tako dobiveno eterično ulje sastoji se iz hlapive i nehlapive frakcije. Hlapiva frakcija (koja je dominantna) sadrži spojeve kao što su esteri, monoterpeni i aldehidi, dok nehlapiva frakcija sadrži flavonoide, neke furanokumarine, masne kiseline, di-, tri-, i tetraterpene kao što je b-karoten.

Drugi načini proizvodnje eteričnih ulja

Destilacijom i tiještenjem dobivaju se gotovo sva ulja aromaterapijske kvalitete. Ipak, postoje i neki drugi alternativni načini dobivanja eteričnih ulja.

Ekstrakcijom superkritičnim plinovima dobiva se gotovo intaktni sadržaj žlijezda, koji se naziva apsolut. Plin pod velikim pritiskom (oko 400 bara) razbija žlijezde i odnosi njihov sadržaj, a padom pritiska kompletan plin evaporira ostavljajući eterično ulje bez primjesa plina. Ovaj postupak je skuplji i tehnološki zahtjevniji, a uz to plin ugljični dioksid u dodiru s vlagom stvara kiselinu koja može oštetiti neke osjetljive sastojke, pogotovo estere. Apsoluti koji nastaju zovu se CO2 apsoluti i jedini su apsoluti koji bi se smjeli koristiti u aromaterapiji.

Ekstrakcijom organskim otapalima kao što je n-heksan i benzen dobivaju se konkreti i apsoluti. To nisu eterična ulja i ne mogu se primjenjivati u aromaterapiji. Konkreti nastaju prvom ekstrakcijom (npr. n-heksanom) i osim sadržaja žlijezda sastoje se i od tvari kao što su voskovi. Mirisne tvari se u drugom koraku iz heksana ekstrahiraju u alkohol koji se onda pažljivo ukloni destilacijom, a mirisna tvar koja ostane zove se apsolut. Apsoluti su popularni u kozmetici i parfumeriji. Glavni im je nedostatak što su sasvim drugačijeg sastava od onih dobivenih vodenom destilacijom, a uz to organska otapala onečišćuju konačni produkt pa su nepoželjni u aromaterapiji. Patentirana su neka organska otapala niskog vrelišta koja gotovo uopće ne zaostaju u apsolutima. Ipak, takvih je apsoluta na tržištu vrlo malo.

0

Saša Radulović, aromaterapeut

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s