Destilacija vodenom parom
Eterična ulja sadržana u žlijezdama biljke su smjese spojeva. Mnoge od njih imaju vrelište između 150 i 200°C i, da bi se odvojili od ostatka biljnog materijala koji ne hlapi, bilo bi potrebno zagrijavati biljke na toj temperaturi. To naravno ne bi bilo moguće, jer bi biljke počele oksidirati, uključujući i eterično ulje. Zbog toga su ljudi već odavno shvatili da je moguće pročistiti te spojeve na nježniji način: umjesto da se biljka destilira na tako visokim temperaturama, kroz biljnu masu se propušta vruća vodena para. Zahvaljujući velikom pritisku vodene pare, zajedno s njom destiliraju se tvari koje imaju i vrelište veće od 100°C. Relativno se mali broj spojeva može destilirati vodenom parom i oni su nabrojeni u kemiji eteričnih ulja.
Vrijedi pravilo da se uz pomoć vodene pare destiliraju tvari koje:
- se ne otapaju u vodi,
- imaju do 15 ili maksimalno 20 ugljikovih atoma,
- dovoljno su stabilne da izdrže zagrijavanja na 100°C,
- kemijski ne reagiraju s vodom.
Najstariji način destilacije izvodi se tako da se u kotao stavi biljni materijal i dva do šest puta veća količina vode koja se zagrijava do vrenja. To je vodena destilacija. Ako se biljni materijal odvoji na mrežicu i ne dolazi u dodir s vodom, tada je to vodeno-parna destilacija. Vodena para odnosi čestice esencijalnog ulja sa sobom, prolazi kroz cijev koja je hlađena vodom prilikom čega dolazi do kondenzacije vode i eteričnih ulja. Oni se zajedno skupljaju u posebnu posudu, a s obzirom da se esencijalno ulje ne otapa u vodi, slojevi se odjeljuju. Eterična ulja su uglavnom lakša od vode, pa se skupljaju na površini, a voda ispod eteričnog ulja se također skuplja i naziva se hidrolat ili cvjetna vodica.
U modernijem načinu proizvodnje, kotao gdje se stvara vodena para odjeljuje se od kotla koji sadrži biljni materijal. To je parna destilacija. Na taj način smanjuje se doticaj vode s biljnim materijalom i hidrolitičko djelovanje vode na pojedine spojeve kao što su esteri (hidrolizom se esteri razlažu na alkohol i kiselinu). Time se postiže bolja kvaliteta i stabilnost ulja. Ostatak procesa koji uključuje hlađenje i separaciju eteričnog ulja i hidrolata, identičan je u oba postupka.
Postupak destilacije nije samo običan prijenos spojeva iz biljke u eterično ulje. Tijekom tog procesa dolazi do kemijskih reakcija, od kojih su hidroliza i oksidacija dvije najčešće reakcije.
Hidrolat je vodena otopina zasićena sastavnicama eteričnog ulja. U njoj se otapaju pretežno hidrofilnije tvari, tako da hidrolat ne sadrži iste omjere sastavnica kao i eterično ulje: bit će više kiselina, nekih alkohola i aldehida, dok će biti daleko manje terpena i seskviterpena koji su vrlo hidrofobni. U procesu proizvodnje nekih eteričnih ulja koja sadrže relativno mnogo hidrofilnijih molekula (pa se lako otope u vodi), kao što je to slučaj kod ruže (Rosa sp.) i kore cimeta (Cinnamomum verum), hidrolat se vraća natrag u proces destilacije i time se zasićuje sastavnicama iz eteričnog ulja. U suprotnom, nastale bi velike količine hidrolata u kojem bi se otopio i izgubio dio dragocjenog eteričnog ulja.
1. ložište
2. vodena para ulazi s donje strane biljne mase
3. biljna masa pripremljena za destilaciju: vodena para svojim prolaskom kroz biljnu masu izvlači hlapive komponente iz bilja
4. na vrhu izlazi smjesa vodene pare i hlapivih sastojaka iz bilja
5. hlađenje i kondenzacija smjese para: budući su eterična ulja netopiva u vodi ovim postupkom se postiže njihovo međusobno odvajanje
6. na dnu posude izdvaja se hidrolat (“cvjetna vodica”)
7. eterično ulje izdvaja se na površini hidrolata
Destilacija vodenom parom složen je proces koji zahtijeva puno znanja, umijeća i iskustva. Potrebno je voditi računa o:
- kvaliteti biljnog materijala (količina, svježina, uzgoj, čistoća),
- vrsti vode koja se koristi,
- aparaturi (metal od kojeg su izgrađeni kotlovi, oblici posuda),
- trajanju destilacije, tlaku vodene pare, temperature.
Zanimljivo je spomenuti da su se u davna vremena biljke destilirale upravo zato da bi se dobila mirisna cvjetna vodica (hidrolat), a eterična ulja su se bacala. Kasnije su hidrolati izgubili na važnosti u korist eteričnih ulja, a danas se ponovo cijeni njihova vrijednost.
Osim za primjenu u njezi kože, gdje hidrolati služe kao tonici i losioni ili kao “vodena faza” pri spravljanju krema, upotrebljavaju se i oralno u terapiji, u limfnoj drenaži te u kulinarstvu.
Hidrolati su prilično nestabilni i lako kvarljivi. Neki proizvođači hidrolatima dodaju alkohol etanol ili bizmutove soli kako bi stabilizirali proizvod i povećali mu trajnost. Za aromaterapijsku upotrebu u njezi kože hidrolati moraju biti čisti, bez bilo kakvih dodataka, konzervansa, pojačivača mirisa i slično. Hidrolati se moraju skladištiti i čuvati na hladnom i tamnom mjestu s poštivanjem njgovog roka trajanja.
Tiještenje
Proces tiještenja vrlo je jednostavan. U njemu se biljka ili dio biljke buši sitnim iglama ili preša da se oslobodi sadržaj iz žlijezda. Materijal se miješa s vodom, a ulje se odvaja od ostatka biljne mase metodama kao što je centrifugiranje. Taj ekstrakt, eterično ulje, u biti je nepromijenjen sadržaj žlijezde. Ovakav način dobivanja uglavnom se primjenjuje za usplođa plodova roda Citrus, kod kojih se žlijezde nalaze u usplođu ploda.
Tako dobiveno eterično ulje sastoji se iz hlapive i nehlapive frakcije. Hlapiva frakcija (koja je dominantna) sadrži spojeve kao što su esteri, monoterpeni i aldehidi, dok nehlapiva frakcija sadrži flavonoide, neke furanokumarine, masne kiseline, di-, tri-, i tetraterpene kao što je b-karoten.
Drugi načini proizvodnje eteričnih ulja
Destilacijom i tiještenjem dobivaju se gotovo sva ulja aromaterapijske kvalitete. Ipak, postoje i neki drugi alternativni načini dobivanja eteričnih ulja.
Ekstrakcijom superkritičnim plinovima dobiva se gotovo intaktni sadržaj žlijezda, koji se naziva apsolut. Plin pod velikim pritiskom (oko 400 bara) razbija žlijezde i odnosi njihov sadržaj, a padom pritiska kompletan plin evaporira ostavljajući eterično ulje bez primjesa plina. Ovaj postupak je skuplji i tehnološki zahtjevniji, a uz to plin ugljični dioksid u dodiru s vlagom stvara kiselinu koja može oštetiti neke osjetljive sastojke, pogotovo estere. Apsoluti koji nastaju zovu se CO2 apsoluti i jedini su apsoluti koji bi se smjeli koristiti u aromaterapiji.
Ekstrakcijom organskim otapalima kao što je n-heksan i benzen dobivaju se konkreti i apsoluti. To nisu eterična ulja i ne mogu se primjenjivati u aromaterapiji. Konkreti nastaju prvom ekstrakcijom (npr. n-heksanom) i osim sadržaja žlijezda sastoje se i od tvari kao što su voskovi. Mirisne tvari se u drugom koraku iz heksana ekstrahiraju u alkohol koji se onda pažljivo ukloni destilacijom, a mirisna tvar koja ostane zove se apsolut. Apsoluti su popularni u kozmetici i parfumeriji. Glavni im je nedostatak što su sasvim drugačijeg sastava od onih dobivenih vodenom destilacijom, a uz to organska otapala onečišćuju konačni produkt pa su nepoželjni u aromaterapiji. Patentirana su neka organska otapala niskog vrelišta koja gotovo uopće ne zaostaju u apsolutima. Ipak, takvih je apsoluta na tržištu vrlo malo.
0
Saša Radulović, aromaterapeut
Tekstova pa čak i knjiga na temu lavande ima na pretek. Što ne čudi kada znamo da nam lavanda već više od dvije tisuće godina vjerno služi i da su se cijele civilizacije, poput rimske, njegovale i liječile njome. Francuzi su je mudro marketinški prigrlili i otkrili nam sve mogućnosti i načine njezinog korištenja – od toaletnih voda do sladoleda s lavandom. Cilj ovog teksta je spomenute tri vrste eteričnog ulja lavande što jednostavnije predstaviti s njihovim istaknutim indikacijama i mogućnostima korštenja.
Tvorac je naziva aromaterapija francuski kemičar Gattefosse koji se bavio ispitivanjem eteričnih ulja kao potencijalnih sastojaka kozmetičkih preparata. Prilikom eksplozije u laboratoriju zadobio je opekline po rukama i, kako bi ublažio bol, uronio je ruke u obližnju posudu s lavandinim uljem. Tako je otkrio da to ulje ne djeluje samo antiseptično, nego i znatno ubrzava zarastanje rana i liječenje opeklina. Svoja daljnja ispitivanja terapeutskih svojstava eteričnih ulja opisao je Gattefosse u knjizi Aromaterapija, izdanoj 1937. godine.
Egipćani su bili i majstori masaže, kao i poznati stručnjaci za njegu kože. Fenički su trgovci izvozili pomade, mirisna ulja, aromatična vina u zemlje Sredozemlja i Arapskog poluotoka i tako širili slavu egipatskih majstora. Za stare je Egipćane parfem i lijek značio jedno te isto. Mirisnim su se supstancama konzervirali hranaui piće, utrljavale su se u tijelo, njima se parfimirala odjeća, kosa, uporabljivane su u javnim kupalištima te za parfimiranje kuća i javnih sastajališta. Zabilježeno je da su u vrijeme vladavine faraona Egipćanke imale stotine receptura za postizanje seksualne privlačnosti. Zanesenost mirisima rasla je sve do Kleopatrina vremena kad je, moglo bi se reći, dostigla vrhunac. Kraljica je Kleopatra neštedimice koristila mirise. Kad ju je Marko Antonije pozvao na sastanak na obale Tibra, natopila je jedra svoje barke jasminom i drugim teškim senzualnim mirisima i pozvala Marka Antonija na barku. “I vjetar je čeznuo za ljubavlju”, piše Shakespeare o Antoniju i Kleopatri, i to bi moglo biti tumačenje fatalne opčinjenosti Marka Antonija Kleopatrom.
Pad je Rimskoga Carstva i dolazak kršćanstva označio početak dugoga perioda barbarstva i općega nazadovanja svih spoznaja. Do preporoda je došlo prodorom islama. Arapska je civilizacija dosegnula visok stupanj profinjenosti – cvjetale su intelektualne i kulturne djelatnosti, umjetnost također. Arapi su stoljećima usavršavali tehniku destilacije. Ta je metoda dobivanja biljnih ekstrakata i danas vrlo korisna prilikom priređivanja mirisa i ljekovitih receptura. Pronalazak se te metode pripisuje Perzijancima, tj. filozofu, liječniku i kemičaru Ibn Seni, na Zapadu poznatu pod imenom Avicena. Perzijski su kemičari destilirali egzotične esencije, među ostalima i poznato ružino ulje koje su izvozili u Kinu, Indiju i Europu.
Luja XIV, u svojoj knjizi opisuje mnoge takve preparate. Neki od njih su u uporabi do danas. Čuvena je kolonjska voda samo jedan od njih.
